Infobiro

Kako su 1885. godine najavljivali pomrčenja Sunca i Mjeseca?

Kako su ljudi prije više od 140 godina znali kada će se dogoditi pomrčenje Sunca ili Mjeseca?

U „Kalendaru Bošnjak“ za 1885. godinu objavljen je pregled pomrčenja koja su trebala obilježiti tu godinu.

Najavljena su dva pomrčenja Sunca i dva pomrčenja Mjeseca. Ipak, čitaocima u Bosni i Hercegovini nije bilo suđeno da ih sva vide. U našem kraju moglo se djelimično posmatrati samo jedno pomrčenje Mjeseca 30. marta 1885. godine.
Te večeri Mjesec je izlazio kao pun, oko 5 sati i 39 minuta, upravo u vrijeme pomrčenja. Zato su stanovnici našeg kraja mogli vidjeti samo njegov dio.
Ostala pomrčenja bila su vidljiva iz udaljenih krajeva svijeta od Sjeverne Amerike i Atlantskog okeana do Novog Zelanda, Azije, Australije, Afrike i Evrope.
Posebno je zanimljivo koliko je tekst precizan: navode se tačni dani, sati, minute, trajanje i područja sa kojih će se pomrčenja moći posmatrati. Astronomija je i tada omogućavala ljudima da unaprijed znaju kada će se na nebu dogoditi jedan od najneobičnijih prirodnih prizora.

Infobiro arhiv nam omogućava da zavirimo u način na koji su ljudi prije 140 godina razumijevali i pratili svijet oko sebe.

#1885

Briga za Šargiom.

Boljan Ivo pod borom ležaše,
Viš mu glave šargia visaše.
Boljan Ivo šargii govori,
Ej šargio, tri žalosti moje!
Dosta si me putah nahranila, I žeđjana vode napojila,
Dievojakah na mrak izmamila,
Udovicalh na demir pendžera,
Puštjenicah na avlinska vrata.
A sad me je bolest obhervala,
Od koje ti priboliti neću.
Pa sad neznam što ću učiniti,
Komu l' mome tebe ostaviti
A da bi te bratu ostavio,
Ludo diete potergat će žice;
A da bi te seki ostavio,
Vrag šargia, a vrag seka moja,
To se dvoje udarit nemore.
A sad znadem, što ću učiniti,
Jaranu ću tebe pokloniti,
I molit ću prijatelja moga,
Nek te sa mnom u zemlju ukop
Da mi ondi kosti razgovaraš,
Koja si mi serdce veselila.

VATROGASNO SLAVLJE NA VRATNIKU – 13. AUGUST 1940.

Dobrovoljna vatrogasna četa na Vratniku primila je 20 novih članova koji su položili zakletvu, dok je 25 vatrogasaca položilo završni stručno-vatrogasni ispit.

Na Vratniku se okupiol veliki broj građana. Stigli su predstavnici bana, vojske, Vatrogasne zajednice i Gradske općine. Nakon pozdravne riječi starješine vratničke dobrovoljne čete H. Sijerčića, upućeni su pozdravni telegrami kralju, a potom je vojna muzika izvela himnu.

Za završni stručni ispit 25 vatrogasaca poslužila je vježba na Višegradskoj kuli. Nakon vježbe slavlje je nastavljeno u kasarni i bašti vatrogasne čete i potrajalo sve do predvečerja.
O dobrovoljcima koji su znali da vatrogasac ne znači samo uniformu, već odgovornost, hrabrost i spremnost da pomogneš drugome.
Izvor: „Jugoslovenska pošta“, 13. august 1940.
Infobiro – digitalni arhiv štampe Bosne i Hercegovine. https://www.infobiro.ba/article/1102190/vatrogasno-slavlje-na-vratniku-autor-nije-naveden

Kada je psovanje postalo kažnjivo: naredba iz 1880. godine

U „Bosansko-hercegovačkim novinama“ od 12. augusta 1880. godine objavljena je naredba tadašnje Zemaljske vlade – naredba „zbog sprečenja i kažnjenja razprostranjenog psovanja“.

Iza današnjeg neobičnog jezika krije se ozbiljna namjera vlasti: spriječiti javno vrijeđanje tuđe vjere i vjerskih običaja.

Prema naredbi, svako ko bi javno ili pred više osoba vrijeđao nečiju vjeru ili vjerske običaje mogao je, na zahtjev uvrijeđene osobe, biti pozvan na odgovornost i kažnjen. Kazna je mogla iznositi od jednog do 25 forinti, ili biti zamijenjena zatvorom u trajanju od šest sati do pet dana. Za ponovljeni prekršaj zatvorska kazna mogla je biti i strožija.

Posebna pažnja posvećena je djeci. Djecu mlađu od 14 godina trebalo je najprije opominjati i poučavati, a javne službe bile su ovlaštene i obavezne da na takve slučajeve reagiraju. Posebno se od žandarmerije očekivalo da o njima izvještava u svojim službenim raportima.

Zanimljivo je i to da je naredba predviđala da se novčane kazne ne slijevaju u državnu blagajnu, nego u sirotinjsku zakladu općine u kojoj je kazna izrečena.
Za dokazivanje prekršaja bila je dovoljna i svjedodžba jednog zakletog javnog službenika. Protiv same kazne nije se moglo odmah žaliti, ali je kažnjeni nakon izvršenja kazne imao pravo podnijeti žalbu višoj vlasti.
Digitalna kopija članka dostupna u prvom komentaru

Kako je nastala Karagjoz-begova džamija? Mostarske priče iz 1889. godine

Šta se u Mostaru krajem 19. stoljeća pričalo o nastanku Karagjoz-begove džamije?
Odgovor nam je ostavio Ivan Zovko, koji je 1. oktobra 1889. godine u Glasniku Zemaljskog muzeja objavio tekst „O postanku Karagjoz-begove džamije u Mostaru“.

Zovko ne donosi samo jednu priču. On bilježi različita narodna vjerovanja koja su živjela među Mostarcima kršćanima i muslimanima. U tim pričama prepliću se historija, vjera, legenda i usmena tradicija. Jedna predaja govori da je na mjestu džamije nekada bila crkva. Druga tradicija nastanak džamije povezuje s Kadun-Fatimom, bogatom i prkosnom ženom koja je, prema predanju, sagradila i džamiju i sahat-kulu.

Zovko bilježi i legendu prema kojoj je Kadun-Fatima dobila upozorenje od vile da će biti kažnjena zbog svoje naravi ako ne podigne džamiju i sahat-kulu. Poslušala je savjet, izgradila ih.

Tekst možete pročitati u digitalnom arhivu Infobiro https://www.infobiro.ba/article/396942/o-postanku-karagjoz-begove-dzamije-u-mostaru-ivan-zovko

Kada je reis-ul-ulema 1950. govorio o skidanju zara i feredže

10. august 1950. — „6. april“

Prije 76 godina, sarajevski list „6. april“ objavio je izjavu Hadži Ibrahim ef. Fejića, reis-ul-uleme Islamske vjerske zajednice u FNRJ, o jednom od tada najaktuelnijih društvenih pitanja skidanju zara i feredže. Fejić je podsjetio da je o tome govorio još 1947. godine, prilikom primanja menšure u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu.

Njegov stav bio je jasan: pitanje položaja muslimanke mora se hitno riješiti jer, kako je smatrao, zar i feredža predstavljaju prepreku punom ostvarivanju njene ravnopravnosti u društvu.
Posebno je naglašavao pravo žene na obrazovanje, rad, javne funkcije i ravnopravno učešće u društvenom životu. Istovremeno je tvrdio da skidanje vela nije suprotno islamu, već da žena svoju moralnu i vjersku obavezu može ispunjavati i bez pokrivanja lica. Na pitanje novinara da li podržava zahtjeve za donošenje zakona kojim bi se pitanje zara i feredže riješilo, njegov odgovor bio je kratak:
„Slažem.“
Infobiro arhiv čuva novinsku baštinu https://www.infobiro.ba/article/1093847/izjava-reis-ul-uleme-islamske-vjerske-zajednice-u-fnrj-hadzi-ibrahim-ef-fejica-o-potrebi-donosenja-zakona-za-skidanje-zara-h-d

Kada je knjiga trebala stići do svakog sela

Na današnji dan, 9. augusta 1945. godine, Sarajevski dnevnik objavio je tekst o osnivanju narodnih biblioteka u Bosni i Hercegovini. Vizija je bila jasna – učiniti knjigu dostupnom svima, bez obzira na to gdje žive.

Planirano je otvaranje Centralne narodne biblioteke Bosne i Hercegovine, mreže lokalnih biblioteka i filijala, ali i pokretnih biblioteka koje bi na konjima dopremale knjige do najudaljenijih sela. Cilj je bio da knjiga postane dio svakodnevnog života radnika, seljaka, učenika i svih građana.

U tekstu se naglašava da je knjiga opće narodno dobro i da treba biti tamo gdje će je koristiti najveći broj ljudi – misao koja i danas podsjeća koliko su biblioteke važne za obrazovanje, kulturu i očuvanje zajedničkog znanja.

📰 Ovaj zanimljiv historijski zapis pročitajte u digitalnom arhivu Infobiro.
https://www.infobiro.ba/article/1082705/osnivanje-narodnih-biblioteka-s-h

Da li ste znali da su se naši stari nekada plašili voća?

Na današnji dan, 8. augusta 1880. godine, Bosansko-hercegovačke novine objavile su tekst pod naslovom „Voće“, u kojem se govori o jednom od najraširenijih vjerovanja 19. stoljeća da je voće uzrok brojnih bolesti.

Autor objašnjava kako su roditelji nekada djeci strogo ograničavali trešnje, kruške, šljive ili lubenice, vjerujući da će im upravo voće donijeti groznicu, proljev ili druge bolesti. Međutim, već tada se poziva na naučna saznanja koja ruše te predrasude i ističu da je zrelo i zdravo voće dragocjena hrana, bogata vodom, prirodnim šećerima i biljnim kiselinama, te da najveći problem nije voće nego neumjerenost.
Zanimljivo je koliko ovaj tekst, napisan prije 146 godina, zvuči savremeno. I danas se često susrećemo s mitovima o ishrani, dok nauka podsjeća da su umjerenost i kvalitet namirnica važniji od neutemeljenih strahova.

Pročitajte cijeli tekst iz digitalnog arhiva INFOBIRO i otkrijte kako su Bosansko-hercegovačke novine još 1880. godine pisale o zdravoj ishrani. https://www.infobiro.ba/content/2212

Iz zbirke g. Teofila Petranovića. Bosanski Vjestnik 04.juna 1866

Boga moli lijepa đevojka.
„Daj mi Bože, da ogrije sunce!“ Bog joj dade i ogrija sunce,
Pak đevojka postupi pred sunce, Te se suncu poklanja u lice,
Suncu klanja, a suncu govori:
„Žarko sunce, jesi l’ uranilo? Jesi l’ moje dvore ogrijalo,
Gdje mi dragi ladno pije vino? Je l’ mi mio dragi uranio?
Je l’ se ladna vina napojio?

Boga moli momče neženjeno:
„Daj mi Bože, da ogrije sunce!“ Bog mu dade, te ogrija sunce,
Sunce gleda, a suncu govori: „Žarko sunce, rastupi stupove,
Dok ja svoje opremim svatove,Da dovedu lijepu đevojku.“
Bog mu dade te ogrija sunce i rastupi velike stupove;
Skoro ženjen oprema svatove: „Žarko sunce, pokupi kalove,
Da ne kalja gospodu svatove,
Neka konji igraju po redu, Neka budu svakom na zagledu,
Kada dođu dvoru đevojačkom, Nek pogleda s pendžera đevojka
Zlatna krila svoga suđenika, Kako trepte sada iz oblaka.“

KO JE NASLIKAO FOJNIČKI GRBOVNIK?

Fojnički grbovnik stari prijepis grbova nekadašnje bosanske vlastele jedna je od najvrjednijih starina franjevačkog manastira u Fojnici. Grbovnik sadrži grbove srednjovjekovnih bosanskih i drugih plemićkih porodica, a dugo se vjerovalo da je nastao još 1340. godine. Međutim, Truhelka je pažljivom analizom pokazao da ta tvrdnja ne može biti tačna. U rukopisu se nalaze grbovi porodica koje su nastale tek u 15. stoljeću, što jasno ukazuje da je grbovnik znatno mlađi nego što se tvrdilo.

Prema naslovnoj strani, original je 1340. godine izradio izvjesni pop Stanislav Rubčić, a sadašnji prijepis nastao je 1800. godine. No, Ćiro Truhelka u ovom tekstu iz "Glasnika Zemaljskog muzeja" (1889) iznosi argumente da datum 1340. ne može biti tačan mnoge porodice čiji se grbovi nalaze u grbovniku (Kastriotići, Balšići, Crnojevići i dr.) uopšte nisu postojale u to vrijeme, već tek u XV vijeku!

Truhelka umjesto toga otkriva pravog "potpisnika" djela. Analizirajući veliki objedinjeni grb na posljednjoj stranici, koji na najistaknutijem mjestu nosi znakove porodice Ohmučević, te poredeći grbovnik sa srodnim heraldičkim spomenikom rodoslovljem bosanskih i srpskih vladara iz 1482. godine (čiji je autor poznati Petar Ohmučević) zaključuje: fojnički grbovnik je najvjerovatnije djelo upravo Petra Ohmučevića, nastalo krajem XV vijeka, a ne u XIV kako sugeriše naslov.